Danas se nekako ta priča o vaspitanju deteta provlači kroz život dece, a i odraslih na jedan način koji je sušta suprotnost onome što se nekada davno smatralo vaspitanjem.
Medjutim, i to je jedna
krajnjost koja se ne pokazuje kao najbolja. A znate da se nekad pod vaspitanjem smatralo i to da se dete mora istući, kako bi bilo dobro vaspitano. Govorilo bi se: „batine su iz raja izašle“. Ja imam dosta godina, ali kao dete nikad nisam bila tučena (batinana). Na tome sam zahvalna mojoj porodici i mom dedi. Deda je imao stav da se deca trebaju učiti, ali nikako tući. Govorio bi da ih treba učiti kako se nešto radi, a ne suprotno (vikatina njih, jer nisu dobri). Moj deda je smatrao da su deca odraz roditelja i da su roditelji ti koji bi trebali da znaju šta rade.
Ja se danas u potpunosti slažem sa time i nikad nisam ni sama osećala potrebu da nekog tučem, pa ni vlastito dete. Ne kažem da sam bila savršena majka, jer se iz društva svašta zbog lične nesvesnosti pokupi i moram da proznam da tek u zadjnjih deset godina vidim mnogo što šta što ranije ni sama nisam uočavala.
Vaspitati dete, tj. pokazati mu sobom šta jeste ispravno i korisno, kreativno i čisto moćno je ogromna odgovornost roditelja. A i društvo kao celina je na žalost u velikom problemu. Iako danas imamo toliko psihologa i psiholoških knjiga, moram reći da je čisto Znanje retkost. Primetila sam da većina psihologa razumeju tu naučnu stavku kao činjenicu i rezultat lošeg, ali i sami u većini slučajeva nisu svesni šta to zaista ukazuje. A kao što postoji srtuja koju možemo koristiti za upotrebu, dok znamo da ta ista može i da nas ubije kada ne umemo da baratamo sa njom, tako je to isto i kod nauke zvana PSIHOLOGIJA. Poznavati nauku kao formu nije dovoljno.
Apsolutnost je ta koja poseduje Svesnost i kroz nju se treba upravljati naukom i životom. Znam da se ovo može i ne dopasti nekima, ali to je istina. A ja sam već pisala tekst (ovde na blogu) o običnoj istini i čistoj Istini do koje se dolazi samo ako se suočavamo sa istinom koja je trenutna, takva kakva je (ne prija, ali je ukazatelj). Daću vam sada ovde i jednu narodnu priču, koju sam pronašla na internetu, a koja me je podsetila na mog dedu i njegove stavove: Jedna starija dama je čekala u red na kasi jedne samoposluge kako bi platila svoju nabavku.
Iza nje, u istom redu je čekala jedna mladja žena sa poprilično nestašnim dečakom. Dečak je bio uznemirem i stalno je gurao majčina kolica koja bi već nekoliko puta udarala baku po nogama. Baka se okrenela ka malom dečaku i zamolila ga da prestane da je udara. Pošto je mali i dalje nastavljao da je udara, baka se okrenula prema njegovoj majci i upitala: „Da li bi mogli da kažete vašem detetu da me ne udara“? Mlada gospodja je hladno odgovorila, bez ikakvog uzbudjenja : „Ne, jer mu moja metoda vaspitanja dozvoljava slobodu da radi šta god želi, sve dok do njegove svesti ne dodje da to što radi drugima ne valja. Naučno je dokazano da je ta metoda daleko efikasnija od drugačijeg vaspitanja“- tvrdila je majka.
U tom istom redu iza te dame sa detetom je stajao i jedan, po izgledu punoletni mladić, koji je sve to pažljivo slušao i posmatrao, a u ruci mu je bila teglu sa pekmezom od ribizli. Kad je mlada majka- dama završila svoje objašnjenje o metodi vaspitanja, on je otvorio poklopac od tegle i mirno istresao celu teglu pekmeza mladoj dami na glavu. Ona se zbog toga jako razbesnila, bila je van sebe. Okrenula se besna ka mladiću, želeći da se izviče na njega, ali on joj hladnokrvno odgovorio: „Znate, gospodjo, ja sam vaspitavan baš na isti način kao i vaš sin- ponašam se slobodno i ovo je vama rezultat!“
Starica se veselo okrenula blagajnici i rekla: „Molim vas, stavite ovu teglu pekmeza na moj račun“. Ovo je samo narodna priča, ali obzirom da roditelji ne razmišljaju dovoljno dobro o tome šta je zaista čisto ponašanje i šta može njihovoj deci da donese dobre rezultate, naravno da je i ova priča vrlo korisna. Ne mislim da trebamo sipati pekmez drugima na glavu, kako bi shvatili da su neki potezi vrlo glupi i nekorisni za našu decu, ali ova priča može jako puno da usmeri roditelje da ipak imaju obzira šta deci odobravaju, i čemu ih uče.
Iz priče jasno vidimo da je dotična majka zapravo učiteljica lošeg ponašanja svom detetu, a onda je nemoguća misija koristiti metode, koje na kraju takođe samo štete, zbog lošeg shvatanja programa koji se prepisuje metodi. Deca trebaju da stvore svoja iskustva, ali ne loša, već korisna i dobra. I meni je trebalo vremena da shvatim gde sam grešila i koje strahove sam nosila, pa i povodom vaspitavanja deteta. Na našu žalost, definitivno imamo jako puno da učimo, baš kada je vaspitavanje deteta u pitanju.
Najveće greške prave roditelji, ne zato što su loši ljudi, već zato što veruju u sve i svašta, a ta vera na taj način postaje prljava i destruktiva, što se na kraju vidi i po rezultatima deteta. Zato, džaba se pravdamo na društvo, kad je već kasno. Doduše, to jeste i škola društva, koja, kako vidimo, daje razne krive metode, ali nije samo do društva, već su roditelji ti koji olako shvataju metode i okrenu opet po svom tu istu metodu. Ova priča iz teksta je upravo odličan dokaz.
O mnogim drugim mudrostima pišem u mojoj trećoj knjizi „Čarolija moga dede“, jer su me njegove (dedine) priče naučile mnogo tome- dobrome. I kad mi je bilo najteže, upravo tada sam izananlizirala te njegove- narodne priče, koje su mi pomogle da osvestim čistu Istinu. Bez mudrosti nema ni čarolije.
Autor: Pipi Mila Dragica